Veliko srce Hajduka: Odali počast Edinu Salahareviću koji je brutalno ubijen u ratu

Salaharevićeva životna priča tragično je prekinuta u Vlasenici 13. septembra 1992. godine, kada je sa samo 19 godina prošao kroz zatočeništvo, torturu i na kraju izgubio život.

Talenat kojem je uskraćena budućnost

Sve se dogodilo u jednom danu koji je zauvijek promijenio sudbinu njegove porodice. Edin je zajedno s ocem Muhamedom bio u dvorištu porodične kuće kada su razdvojeni od majke Hatidže i mlađeg brata Nedima. Ubrzo nakon toga odveden je u logor Sušica, mjesto koje će postati simbol njegove tragedije.

Posebno bolno zvuči činjenica da su u njegovom stradanju učestvovali ljudi iz njegovog okruženja – oni s kojima je odrastao i dijelio iste snove na košarkaškom terenu. Njegovo ime i porijeklo bili su dovoljni da postane meta, ali i njegov talenat, koji je jasno odskakao i obećavao veliku karijeru.

Salaharević je već tada bio jedan od najperspektivnijih mladih igrača – član tuzlanske Slobode i juniorski prvak Jugoslavije. Svojim fizičkim predispozicijama, osjećajem za igru i šuterskim sposobnostima odavao je utisak modernog centra ispred svog vremena. Nije krio da mu je uzor Dino Rađa, a interes za njega pokazivali su i veliki evropski klubovi.

Sudbina prekinula veliki put

Bio je dio generacije koja je trebala nastupiti u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u aprilu 1992. godine. Trebao je otići u Beograd i priključiti se timu u kojem su igrali budući velikani evropske košarke poput Dejana Bodiroge, Dejana Tomaševića i drugih, kao i njegov bliski prijatelj Damir Mulaomerović.

Ipak, prije tog puta odlučio je otići kući kako bi Bajram proveo s porodicom. Upravo ta odluka, donesena iz najiskrenije želje da bude uz svoje najmilije, pokazala se kobnom.

Pomoć koja nije stigla na vrijeme

U danima koji su uslijedili postojali su brojni pokušaji da se Edin i njegova porodica spase. Uključili su se i ljudi iz najvećih regionalnih klubova, slali su se apeli i molbe na različite adrese.

Legende jugoslavenske košarke Radomir Šaper i Branislav Rajačić pokušavali su ishoditi njihovo oslobađanje, ali bez uspjeha. Naprotiv, svaki takav pokušaj dodatno je pogoršavao njegov položaj, a nasilje koje je trpio postajalo je sve surovije.

Jezive poruke i kraj jedne mladosti

„Kakvi ste vi to Srbi kad se tako borite za jednog baliju?“ – riječi su Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Vlasenici, koje najbolje oslikavaju atmosferu tog vremena. Među lokalnim stanovništvom kružilo je i pravilo koje ledi krv u žilama – da cijela porodica Salaharević može otići na slobodu, ali Edin ne.

Tragični epilog uslijedio je 13. septembra 1992. godine.

"A ti, što si igrao košarku – igrao si. Više nećeš", rekao je Edinu tog dana Predrag Bastah, jedan od rijetkih osuđenih za zločine u Vlasenici. Edin i njegov otac Muhamed odvedeni su u logor Sušica, gdje su nakon mučenja ubijeni. Njegova majka Hatidža i brat Nedim deportovani su prema slobodnoj teritoriji u Kladanj.

Edinovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2009. godine u nekoliko masovnih grobnica, a njegova majka je deset godina kasnije preminula, barem s utjehom da je svog sina mogla dostojno ukopati.

Grad koji se još nije suočio s prošlošću

Za ubistva Edina i stotina drugih Bošnjaka iz Vlasenice osuđeni su Dragan Nikolić Jenki, Predrag Bastah Car i Goran Višković Vjetar.

Edinov brat Nedim danas živi u Tuzli, ali ne odustaje od ideje da obnovi porodičnu kuću u Vlasenici. Njegov povratak prije nekoliko godina izazvao je nelagodu među lokalnim stanovništvom – kao da je njegova pojava ponovo otvorila rane koje nikada nisu zacijelile.

U jednom od dolazaka, u dvorištu je zatekao potresan prizor – novu košarkašku loptu prerezanu nožem. Nije bilo riječi, ali poruka je bila jasna. Bez kajanja, bez izvinjenja, bez suočavanja s prošlošću.

Dječak koji je sanjao Split

Edinova priča ima i jednu posebnu, emotivnu vezu sa Splitom i Hajdukom. Njegov brat Nedim svjedoči da je Edin bio zaljubljen u sve što dolazi iz tog grada.

"Sjećam se kako smo crtali grbove i na majicama pisali imena Asanovića, Bokšića, Vulića... Svi smo voljeli Hajduk, ali Edin je bio opsjednut njime. Govorio je da će jednog dana živjeti u Splitu", prisjetio se Nedim.

Split je posjetio samo jednom, kao dječak, kada je njegova Sloboda igrala protiv Jugoplastike. Nije stigao upoznati grad niti stadion Poljud. Vjerovao je da ima vremena.

Povratak na Poljud, tri decenije kasnije

Više od 30 godina kasnije, njegova priča dobila je simboličan epilog. Nakon što je njegova sudbina ponovo ispričana u medijima, jedan član Uprave Hajduka, duboko dirnut ovom pričom, odlučio je učiniti gest koji nadilazi sport.

Uspostavljen je kontakt s Nedimom Salaharevićem, koji je dao saglasnost da ime njegovog brata bude trajno upisano na Poljudu.

Zato pločica u „Parku za sva vrimena“ nije samo još jedno ime među hiljadama. Ona predstavlja tiho, ali snažno podsjećanje na nepravdu, ali i čin poštovanja prema jednom životu koji je prerano ugašen.

Edin nije dočekao Split, nije dočekao Poljud, niti budućnost koja ga je čekala.

Ali je, na kraju, ipak stigao tamo gdje je oduvijek želio biti – zauvijek, uz svog idola Dina Rađu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad